Oboljeli od PTSP

Dobrodošli na moj blog

08.03.2012.

8 mart

Boks na pijaci ciglane danas oko 15 časova.

Druže vidiš moju robu sve je za muškarce logikom danas nebi trebao imati posla,ali  danas "razvaljujem" vjerovatno su muškarci došli pameti pa više ne kupuju ženama poklone za 8 mart nego sebi  kaže dotični.....

29.02.2012.

davno nekada prije

Prošle duge četiri godine naročito ona zadnja se oduži..Bilo je svašta.Prijateljstva, početne euforije ali belaja najviše.Ma jebeš mu mater poželim da se vratim..ma čini mi se bolje bi nego sada.Bolje al u k... a sada nešto samo "dumam"razmišljam brinem se joj nemogu, ne smijem kako ću,još uvijek radim al dokad,hoćeli ovaj mjesec biti plata...Babo treba mi za trening samo ja nisam platio..idi kod dede jebiga.Godina 1996 joj meraka meni 23 godine nemora se više ići na stražu pa na teren Treskavica hmm devet mjeseci gore u toj vukojebini zakleo se i održao obećanje dato samom sebi nikada moja noga neće kročiti na Sarajevske "ljepotice"Igman,Bjelašnica a naročito TRESKAVICA.Pišem onako kako mi misli padaju i sjećanja.Topla julska noć sa nekim "metuzalemom sam u rovu pitam ga zna li gdje smo pošto su nas tu noć doveli ostavili kaže jedan brkica dole pravo su Vam četnici vidimo se ujutro.Mislim da smo na izvoru željeznice progovora moj ratni.Sjedimo tako u mraku oko nas bukva do bukve pravim se da ga pažljivo slušam po kozna koji put ista priča samo drugi metuzalem.Radio ti ja brale u Vranici.....bilo svega pa onda u Irak ...e moj druže kontam u sebi... a ja djete iz školske klupe pa u "partizane"Pitam ja svog oca poslije desetak godina,bolan stari što me pusti,što me nisi lancem vezo...a ko bi mi zabranio joj kad se sjetim Juka bio u mahali da mu vidiš pištolja i neke fiksatore ima..Odoh i ja majko bosnu braniti zamisli kada to čuje momčić nabrijani dok nije prvi metak fijuknuo iznad glave,pa počeli ginuti jarani..rahmetli žuti,fiko,pa žabac i tako je počela da nestaje moja generacija 72,73,74



28.02.2012.

Simptomi ptsp bolest i liječenje

Ako se budite mrzovoljni... Ako se bojite ujutro otvoriti oči i izgovoriti prvu riječ... Ako nemate volje za rad... Ako radije ne razgovarate sa svojim najbližim... Ako reagirate eksplozivno... Ako vam je „najbolje“ kad ste sami... Ako nemate strpljenja da slušate druge oko sebe... Ako izbjegavate druženje sa porodicom i prijateljima... Ako ne možete da spavate,imate strah i „vračaju“ vam se ratni doživljaji... Ako se osjećate bespomočno... Vi imate simptome PTSP-a i treba vam pomoć! Razgovarajte sa pravom osobom u koju imate povjerenja! Razgovarajte sa svojim prijateljima! Posjetite doktora Što je PTSP? Posttraumatski stresni poremećaj je poremećaj u kojem se ponovo proživljava stravična trauma što uzrokuje jaki strah, bespomoćnost, užas i izbjegavanje podražaja povezanih s traumom. Kada se dogode strašne stvari, nekim se osobama ti događaji trajno urežu u pamćenje. Naknadno se traumatski poremećaj ponovo proživljava, obično kroz noćne more ili se ponavljaju scene iz prošlosti. Česti su simptomi depresije. Ponekad je pojava simptoma odgođena te se javljaju više mjeseci pa čak i godina nakon traume. Ako je PTSP prisutan duže od 3 mjeseca, smatra se kroničnim. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) javlja se nakon traumatičnog događaja tijekom kojeg je bilo prisutno oboje od sljedećeg: – Osoba je doživjela, svjedočila ili se suočila s događajem koji su uključivali stvarnu ili prijeteću smrtnu opasnost ili tešku ozljedu, odosno prijetnju fizičkom integritetu sebe i drugih – Reakcija osobe uključivala je snažan strah, bespomoćnost ili prestravljenost Osjećaj nemogućnosti kontrole traumatskog događaja – “svijet je opasno mjesto” – Traumatski događaj se opetovano ponovno proživljava – Izbjegavanje podražaja koji su vezani uz traumu Temeljna osobina poremećaja karakteristični su simptomi koji slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjećaj stalne izloženosti opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja Laici su prije stručnjaka prihvatili činjenicu da jaka (psiho)trauma može izazvati određene psihičke tegobe koje imaju kvalitetu psihičkog poremećaja. Takav je psihički poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili sindrom (PTSD), što se javlja u osoba koje su proživjele izuzetan emocionalni ili fizički traumatski doživljaj koji je po karakteru traumatsko zbivanje praktički za svaku normalnu osobu. Taj je pojam našoj stručnoj javnosti postao blizak tek početkom Domovinskog rata, u jesen 1991. Destruktivnost, okrutnost, neljudskost i mahnitost agresora, kao i napad na sve suštinske vrijednosti ljudske vrste, gotovo ne poznaju presedana u povijesti ratovanja. O tome svjedoče brojna nedjela protiv pojedinaca, njihova života, tjelesnog integriteta, morala, dostojanstva, ali i uništavanje svega onoga što dokazuje ljudsko postojanje, rad i trud. PTSP u takvim se situacijama ne javlja samo u osoba koje su bile izravno pogođene navedenim zbivanjima nego i u onih koji su im svjedočili. Stresni čimbenik u podlozi zbivanja Poremećaj se može javiti u bilo kojoj dobi, uključujući i dječju. Prethodna psihopatološka stanja predisponiraju osobu za pojavu PTSP-a, ali se poremećaj može javiti i u psihički zdravih ljudi kada je intenzitet stresa velik. Temeljna je osobina poremećaja nastajanje karakterističnih simptoma koji slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo (npr. ono što se obično javlja u procesu žalovanja, organske bolesti, obiteljskih konflikata, gubitka posla i sl.). Stresni čimbenik treba biti takve prirode da bi ga svaka osoba doživjela kao osobito teškog i obično je praćen strahom, užasom i osjećajem bespomoćnosti. Najčešće je posrijedi izravna prijetnja nečijem životu ili fizičkom integritetu, neposredna prijetnja članovima uže obitelji, iznenadno razaranje nečijeg doma ili zajednice, prisustvovanje teškom ozljeđivanju, smrti ili zlostavljanju druge osobe. Traumu osoba može doživjeti pojedinačno (prepad, silovanja) ili u skupini (ratno događanje). Stresovi mogu biti prirodnog podrijetla (potresi, poplave), mogu se javiti kao slučajna nesreća (prometna nesreća, veliki požari, rušenje zgrada), a mogu biti i uzrokovani ljudskom rukom (bombardiranje, granatiranje, mučenje, ubijanje). Neki stresovi gotovo uvijek izazivaju PTSP, npr. mučenje, a neki rijetko, primjerice prirodne katastrofe. Poremećaj je gotovo u pravilu znatno teži i dugotrajniji kada je kreiran ljudskom namjerom. Individualizirano proživljavanje Traumatsko se iskustvo proživljava na razne načine. Obično osoba doživljava unutarnja prisjećanja događaja i ponavljane, uznemirujuće snove u kojima se obnavlja sadržaj traumatskog događaja. Katkad se mogu pojaviti i tzv. disocijativna stanja koja mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko dana, tijekom kojih osoba proživljava elemente stresnog događaja i ponaša se kao da se taj događaj upravo zbiva. Simptomi karakteristični za PTSP često se javljaju ili pojačavaju kad je osoba izložena situaciji ili aktivnostima koje nalikuju ili na neki način simboliziraju proživljenu traumu te u njoj izazivaju jaku uznemirenost i nelagodu. To podsjećanje može biti, doduše, samo prigodne, simbolične prirode, npr. godišnjica traumatskog događaja. Uz proživljavanje događaja postoji trajno nastojanje izbjegavanja svih podražaja koji asociraju na događaj, a uz to se javlja smanjena reaktivnost na okolna zbivanja što prije traume nije postojalo. Osoba se često pokušava intenzivno naprezati kako bi izbjegla misli i osjećaje vezane uz traumu te situacije i djelatnosti koje bi je mogle podsjećati na nju. U takvo izbjegavanje elemenata koji podsjećaju na traumu može se uključiti i psihogena amnezija koja se javlja za važne elemente traumatskog doživljaja. Ubrzo nakon traumatskog događaja razvija se smanjenje odgovora prema stvarnom svijetu, što se opisuje kao psihička otupjelost ili emocionalna anestezija. Osoba se tuži na osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, njoj prije bliskih, te da više ne može ni približno uživati u aktivnostima koje su je prethodno radovale. Osobito su pogođene aktivnosti koje uključuju nježnost, senzibilnost, intimnost i seksualnost. Javljaju se smetnje kvalitetna usnivanja i prosnivanja, prekomjerna napregnutost, preosjetljivost, razdražljivost, teškoće u pažnji, koncentraciji i obavljanju posla. Mogu se javiti i agresivne reakcije koje variraju u rasponu od povećane iritabilnosti i straha od mogućega gubitka kontrole nad svojim ponašanjem, pa sve do otvorena i manifestna agresivnog ponašanja. Djeca takve traumatske doživljaje mogu iskazivati na svoj način, pa katkad postati autistična ili odbijati razgovor o traumi, što ne znači da se takvo stanje ne može promijeniti u općenito neugodne snove u kojima se javljaju razna čudovišta ili opasni događaji koji prijete njima ili drugim ljudima. Takva djeca nemaju osjećaj da ponovno proživljavaju prošlost, a ponovno proživljavanje traume odigrava se u akciji i scenogafiji kroz ponavljanu igru koja u sadržaju ima elemente traumatskog događaja. Javljaju se, kao i u odraslih, smanjenje aktivnosti i odnosa s realnim svijetom realitetom i suženje afekta što djeca obično ne mogu iskazati, pa je to važnije praćenje njihova stanja od roditelja ili nastavnika. Jedan od simptoma PTSP-a u djece može biti i bitna promjena stava prema budućnosti. Djeca mogu izgubiti pozitivan odnos prema onome što ih u budućem životu očekuje, ili se može javiti vjerovanje kako mogu predvidjeti buduće događaje. Mogući su i tjelesni simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl. PTSP često prate simptomi depresije i anksioznosti, katkad izraženi do te mjere da se treba postaviti dijagnoza depresivnog i/ili anksioznog poremećaja. Može se javiti impulzivno ili disocijativno ponašanje što se manifestira naglom promjenom mjesta boravka, neobjašnjivim nestankom ili nekom drugom promjenom stila života. Mogu se javiti i smetnje što asociraju na organski mentalni poremećaj kao što su oštećenje memorije, koncentracije i emocionalna labilnost. Zamršene niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija Simptomi poremećaja javljaju se vrlo brzo nakon traume, ali mogu se javiti i s odgodom od nekoliko mjeseci ili godina, premda se i tada vrlo rano može zapaziti izvjesno izbjegavajuće ponašanje. Simptomi mogu biti relativno blagi i ne moraju znatnije ometati život, ali mogu biti i vrlo izraženi i bitno narušavati mogućnost realna funkcioniranja s brojnim štetnim posljedicama. Mogu se povući nakon kratkog vremena, ali mogu potrajati i godinama. Što je traumatsko zbivanje bilo jače, što je više povezano s ostalim pratećim traumatskim zbivanjima i što dulje traje, to je vjerojatnost pojavljivanja posttraumatskog stresa veća. U tom slučaju razvija se reakcija satkana od zamršenih niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija u konceptu tzv. neispravne prilagodbe, te je posve poremećen prijašnji pojam pojedinca o njegovoj sigurnosti u svijetu i okruženju u kojem živi. Oblikuje se trajna struktura straha. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjećaj kako je stalno izložena opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja. Kod akutnih slučajeva simptomi se razvijaju u roku šest mjeseci i traju do šest mjeseci. Većina simptoma spontano nestane. Najčešće je riječ o posljedicama relativno blagog stresora. Ako poremećaj traje dulje od šest mjeseci, govori se o kroničnom poremećaju čija je prognoza nepovoljnija i može rezultirati težim, pa i trajnim oštećenjima ličnosti. Socijalno funkcioniranje osobe nije uvijek sukladno izraženosti simptoma. Traumatski doživljaj u pravilu je izvan žrtvine kontrole. Mogu se pojaviti iskrivljeni mehanizmi svladavanja posljedica i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Posljedica produbljivanja depresivnih osjećaja može biti suicidalno (samoubojstveno, autodestruktivno) ponašanje i suicid (samoubojstvo), a anksioznost može predstavljati podlogu za razvijanje ovisnosti o alkoholu i drogama, što komplicira tijek bolesti. Traumatski događaji također mogu poremetiti uobičajen modus fiksiranja za druge ljude. Prvo, događaji poput prirodnih katastrofa narušavaju veze unutar obitelji i širih zajednica. Drugo, neki su stresori toliko bolni da je razumljivo kako se žrtva želi povući od drugih ljudi i tako izbjeći situacije koje podsjećaju na događaj. To osobito dolazi do izražaja nakon nasilja, a posebno kada je počinitelj odgovoran za brigu o žrtvi (npr. incest), gdje osjećaj izdaje može navesti žrtvu da se još više izolira. Sve to pomalo surovo ilustrira koliko su zapravo krhke međuljudske spone. Kada žrtva napokon odluči uspostaviti nove socijalne kontakte, drugi ljudi često se uplaše nasilja shvativši da bi i oni lako mogli postati traumatizirani. Da bi uspostavili osjećaj kontrole, počinju kriviti žrtvu za slučajni traumatski događaj kao da ga je sama izazvala. Tako netraumatizirane osobe stječu iluziju o mogućoj kontroli potencijalnog incidenta, ali ta ih potreba vodi u povlačenje od žrtve, pa se i dalje narušava ostvarivanje međuljudskih veza. Terapijski postupci primjereni simptomatologiji Evidentno je da se simptomatologija posttraumatskoga stresnog poremećaja razlikuje u pojedinih osoba, ali se isto tako može razlikovati u iste osobe tijekom vremena. U pojedinom slučaju ili vremenskom intervalu mogu prevladavati simptomi straha, prekomjerne podražljivosti, anksioznosti, prisilna nametanja prisjećanja traumatskih zbivanja, samoozljeđivanja, izbjegavajuće ponašanje, psihotičnost ili depresivnost. U svemu tome vrlo će važnu ulogu imati i okolna zbivanja. Iz svega navedenoga možemo zaključiti kako se terapijski postupci, da bi bili uspješni, trebaju u najvećoj mogućoj mjeri prilagoditi aktualnoj simptomatologiji. U početku terapijski pristup napose ovisi o tome je li riječ o akutnom ili kroničnom poremećaju. Kod akutnog poremećaja indicirana je primjena tzv. površinskih psihoterapijskih tehnika s ograničenim trajanjem, dok se kod kroničnog poremećaja može planirati dugotrajnije liječenje. Najoptimalniji rezultati postižu se kombiniranim liječenjem u kojem podjednako važnu ulogu imaju i psihoterapija i farmakoterapija, a odnos između tih dviju metoda liječenja proistjecat će iz objektivnih i subjektivnih činjenica. Jedan od osnovnih i najnepovoljnijih problema kod oboljelih jest nevoljko prihvaćanje liječenja, ali i vrlo učestalo već spomenuta superponirana zlouporaba alkohola i droga koja dodatno komplicira tijek bolesti te nepovoljno utječe na liječenje i socijalnu rehabilitaciju. Mnogim ljudima pomaže već samo pružanje mogućnosti da kroz duge razgovore ponovno prožive traumatska iskustva na emocionalan i racionalno zreliji način. Individualno ili grupno rasterećivanje s osobom u koju imaju povjerenja, a koja će ih dugo i strpljivo slušati, bit će ponekad dovoljna terapija. Najuspješniji će pritom biti oni terapeuti koji i sami imaju iskustva sa zbivanjima koja su izazvala traumu. No, vrlo često to nije dovoljno. Mnogi koji su doživjeli traumatska iskustva i dugotrajno bili izloženi stresorima, prihvatili su takvu strategiju življenja koja im nakon povratka u normalan život onemogućuje prilagodbu na promijenjenu situaciju - tzv. model neizbježivog šoka ili naučene bespomoćnosti. Takvim su osobama potrebni složeniji psihoterapijski postupci uz primjenu psihofarmaka (lijekova). Ciljevi farmakoterapije načelno su sljedeći: smanjiti strah i anksioznost, smanjiti prekomjernu podražljivost, smanjiti simptome izbjegavanja i prisilnog prisjećanja, smanjiti depresiju i poboljšati raspoloženje te kontrolirati psihotične simptome. Iako se preporučuje pacijente s manifestnim PTSP-om liječiti izvanhospitalno, postoje situacije kada su nužni hospitalizacija i stacioniran tretman (npr. suicidalnost, agresija). U tom se slučaju inzistira na što bržem otpustu. Kao dugoročni program pomoći preporučuje se grupna terapija, obiteljska terapija, profesionalno savjetovanje, edukacija s ciljem prevencije uporabe alkohola i ostalih psihoaktivnih tvari te rekreativna terapija. Programi zaštite moraju obuhvatiti medicinsko-psihijatrijske i psihološke rehabilitacijske aspekte, s konačnim ciljem koji obuhvaća uspješno i što optimalnije uklapanje pojedinca u obiteljsku, socijalnu i radnu sredinu. Koliko će trajati terapija, može se samo načelno procijeniti na temelju aktualne kliničke slike, tj. stupnja povlačenja simptoma, nuspojava i podnošenja lijeka, stabilnosti životne situacije, podrške obitelji i socijalne sredine, mogućnosti javljanja novog stresa, vitalne snage i tzv. psihičkog imuniteta bolesnika, kao i njegove suradnje.




Oboljeli od PTSP
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
7901

Powered by Blogger.ba